Izložba knjige Gordane Marte Matunci “Bilogorski običajnik, Božić – Božićnica KUD-a Veliko Trojstvo” i božićnih fotografija pod nazivom “Božić u Bilogori – običaji i vjerovanja” otvorena je ovih dana na studijskom odjelu Narodne knjižnice “Petar Preradović” u Bjelovaru.
Gordana Marta Matunci poznata je bjelovarska folklorna pedagoginja koja se bavi sakupljanjem, bilježenjem, očuvanjem, opisivanjem i predstavljanjem narodne kulture Bilogore. U svojoj knjizi opisuje bilogorske običaje vezane uz vrijeme Božića u razdoblju od 25. studenoga do 6. siječnja, odnosno od blagdana svete Kate do sveta tri kralja.
Knjiga “Bilogorski običajnik, Božić – Božićnica KUD-a veliko trojstvo” izložena je u bjelovarskoj knjižnici
Božićno vrijeme počinje na sv. Katu kada se obavljaju posljednja kolinja da bi se meso moglo nasoliti u pac (salamuru) i da do Božića bude spremno za jelo. Nekada su se održavale čijane i prela na kojima se radilo, ali i pjevalo, plesalo, šalilo i igralo. U narodi postoji vjerovanje: kakvo je vrijeme u noći na sv. Katu, takvo će biti i na Badnju noć.
Do sv. Andrije ili sv. Jandraša (30. studenoga) održavaju se posljednji svatovi. Poslije Jandraša žene se samo udovci i udovice. Od tog blagdana počinju mise zornice (zlatne maše). U Bilogori postoje nazivi za sve četiri adventske nedjelje, a to su: Radilica, Dobročiniteljica, Moliteljica i Razveseteljica. Adventski vijenac isprepleten od najljepšeg klasja žita na glavi unosi u kuću domaćina najljepša i najvrijednija žetelica. Vijenac simbolizira vječni krug života – sunce i rođenje Isusovo.
Fotografije s predstave “Božićnica” koja se prije Božića održava u Školsko-sportskoj dvorani u Velikom Trojstvu kraj Bjelovara
Na sv. Barbaru (4. prosinca) sije se pšenica da proklija i zazeleni se do Božića. Vjeruje se da kupljena pšenica ne može donijeti blagoslov i predvidjeti rodnost. Osim toga, trgale su grančice voćki i stavljale u ćupove s vodom. Koliko propupaju i procvjetaju do Božića, takva će biti rodnost voćaka.
Na sv. Luciju (13. prosinca) djevojke na jedanaest od dvanaest ceduljica napišu imena momaka, mogućih ženika. Svaki dan do Božića bacaju po jednu ceduljicu u peć. Na Božićno će jutro otvoriti posljednju ceduljicu. Ako ceduljica bude prazna, sigurno se neće udati sljedeće godine.
Dobri duh Bjelovara 
Zaista zanimljiv post i zanimljivi običaji. 🙂 Od svega ovoga, dosad mi je bilo poznato samo ovo vezano uz sijanje božićne pšenice, ali čak ni to nije u potpunosti slično mojim prijašnjim iskustvima – u našem kraju, božićnu pšenicu siju na blagdan svete Lucije. 🙂
Tvoj me post potaknuo da o ovakvim i sličnim običajima pretražim i općenito saznam nešto više, iznenadila sam se kad mi se među rezultatima pojavila i wikipedija sa zaista zanimljivim hrvatskim običajima na jednom mjestu (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_bo%C5%BEi%C4%87ni_obi%C4%8Daji).
Lijepo je što su se ovi starinski običaji održali do današnjih dana. Negdje manje, negdje više, ali važno je da su još prisutni i među nama mladima. Važno je i to da se još što dulje očuvaju, a tvoja odluka da ih i na blogu predstaviš zaista je za svaku pohvalu. 🙂
Do čitanja! 🙂
Hvala ti na tako opsežnom komentaru! 🙂
To mi je i cilj da pisanjem o običajima naših roditelja, baka i djedova podsjetim ljude da imamo zanimljive običaje. Svi zajedno ih trebamo čuvati da se ulaskom u EU jednostavno ne utopimo u običaje zapadnih država. Iako Wikipediju treba koristiti s rezervom, drago mi je da se i na njom mogu naći hrvatski božićni običaji. 🙂 Lijepo je vidjeti da u tako malenoj državi ima toliko puno različitih božićnih običaja. 🙂
Moja baka uvijek zna reći: “Sveta Kata – snijeg na vrata!” 🙂
Otkrila sam i nešto novo čitajući ovaj post iako sam i ja čula za ceduljice i udaju. 😀 Svaka čast, Kruno, ne smijemo zaboraviti ovakve lijepe stare običaje. Mladi to sigurno neće naučiti na ‘Fejsu’…
Duška, znala si za ceduljicu i udaju? 😀 Mislio sam da je taj podatak skroz nepoznat.
Naravno da neće naučiti na FB-u. Pitam se što bi se dogodilo da se fejs ugasi. Jel bi se onda mladež zainteresirala za običaje naših baka i djedova? 🙂
Uvijek se razveselim kad čitam o običajima širom Hrvatske, različitim običajima. Zaključim da imamo zaista bogatu kulturnu baštinu o kojoj vrijedi pisati, štoviše, o kojoj se mora pisati, da se nikad ne zapostavi, jer bi to bila velika šteta. Pošto dolazim iz Slavonije, i to onog šokačkog dijela, imam priliku vidjeti koliko ljudi čuvaju svoju tradiciju i koliko im ona zapravo vrijedi. Kao što se u Vinkovcima održavaju Vinkovačke jeseni, koje su nadaleko poznate, a za koje vjerujem znate, tako se u mojoj Županji održava Šokačko sijelo, na koje smo jako ponosni, koja je međunarodna kulturno zabavna manifestacija koja ima što pokazati, a iz godine u godinu je sve posjećenija. Ovdje se može saznati više, ali i pogledati fotografije koje često govore više od riječi:http://www.zupanja.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=31&Itemid=49. Mislim da bi dotična manifestacija bila odlična prilika za pisanje prilično kvalitetno posta, s kvalitetnim sadržajem. 🙂
Ja bih rado pisao o toj manifestaciji. Pošto nisam iz Županje, morat ću to prepustiti nekomu tko jest. 😉
Da, osobito mi novinari trebamo čuvati narodnu baštinu od zaborava da nas skroz ne preuzme zapadnjački, konzumeristički utjecaj. Hvala ti za ovu poveznicu da možemo vidjeti božićne običaje u drugim dijelovima Hrvatske.
Svijet bi bio puno bolji da više nas proučava seoske običaje i baštinu Bilogore.
Zahvaljujući gospođi Matunci i ostalima koji se bave proučavanjem narodne baštine bilogorskog kraja, dosta toga se očuva od zaborava. Naravno da bismo svi zajedno mogli dati doprinos očuvanju baštine u Bjelovaru i u cijeloj Bilogori. Zato i pišem kao novinar o tomu jer smatram da je nedovoljno medijski popraćeno, posebice na internetu, a to ne zaslužuje.
Toliko bogatstvo običaja u našoj maloj Hrvatskoj! Pohvale za odabir teme, trebamo se ponositi s baštinom koju imamo, a ima je obilje i bez zapadnjačkih, konzumerističkih utjecaja. Dodajem božićnim običajima iz Bilogore i neke iz obližnje Posavine, slično, ali opet drugačije…http://www.donji-rahic.com/Bozicniobicaji.htm